Na kraju svijeta

Haiti – hrvatski humanitarci u razrušenoj zemlji

Haiti (1)
Foto: Darko Mihalić
1/11
23.07.2013.
u 20:00

Gledamo visoke zidove od betonskih blokova. Nemoguće je odrediti što skrivaju: privatne kuće, državne ustanove, škole, kolibe ili vile. Jednaki su kako bi se teže doznalo gdje je tko te su opasani bodljikavom žicom da bi odvratili napadače.

Promjena se osjetila već u zrakoplovu kada je nakon tri sata leta američki pilot objavio da počinjemo spuštanje na Haiti. Starija gospođa glasno je uzdahnula i promrmljala nešto na kreolu, većina putnika nervozno se namjestila u sjedalu i pritegnula pojas, a dvojica muškaraca izvadila su iskaznice UN-a na tamnoplavim vrpcama i objesila ih oko vrata. Nekoliko dana kasnije, dok smo se vozili ulicama Port-au-Princea u terencu s dvojicom zaštitara, taj je instinktivni postupak postao jasan. Iskaznica na plavoj vrpci sigurnosna je mjera, kao kad rudar stavlja kacigu prije ulaska u okno ili padobranac provjerava pojaseve padobrana prije skoka.

Kao da je pustinja

Pogled kroz prozor aviona otkriva i neočekivan krajolik. Većina karipskih otoka gusta je prašuma obrubljena pješčanim plažama, a Haiti je kao pustinja. Daleko iza Port-au-Princea, na desecima kilometara ravnice i po obroncima planinskog masiva veličine Velebita, izgleda kao da nema nijednog drveta. No drveće nije nestalo zbog klimatskih promjena ili prirodne katastrofe – posjekli su ga sami Haićani. Procjenjuje se da je u posljednjih 200 godina uništeno 98 posto površine šuma jer je drveće iskorišteno kao izvor energije – radi proizvodnje ugljena za industriju, ali još više kao jedini izvor energije za kuhanje hrane za milijune ljudi.

Haiti ima više od devet milijuna stanovnika, od toga gotovo dva i pol milijuna u glavnom gradu. Službeno je najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere i jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Gotovo neprekinuti ratovi i politički nemiri u posljednja dva stoljeća, gospodarsko iskorištavanje i teško siromaštvo većine stanovništva, najkraći je opis te karipske zemlje. Popis haićanskih predsjednika na Wikipediji češće završava natuknicom “ubijen” nego “dovršio mandat”. Kada u jednom od zadnjih filmova o Jamesu Bondu, u sceni s Haitija elegantni zlikovac s francuskim naglaskom prepričava kako je “riješio” problem za strane kompanije kada je narod za predsjednika izabrao svećenika koji je povisio minimalnu nadnicu sa 60 centi na dolar, mislit ćete da je riječ o pretjerivanju hollywoodskih scenarista. Nažalost, istina je jako ublažena i film je, kao i obično, prikazao samo mali dio strahota u kojima žive stanovnici Haitija. A to je bilo prije velikog potresa 12. siječnja 2010. u kojemu je poginulo više od 220.000 ljudi i uništeno i ono malo infrastrukture koja je postojala.

To je mjesto na kojem ćemo provesti idućih deset dana kako bismo upoznali Sandru Stanić i njenih 47 djece.

– Ovo je sad mila majka kako je bilo kad sam ja došla prije dvije godine. Sve razrušeno od potresa, ceste pune smeća, prosjaci su ležali po ulicama – prepričava Sandra dok se nama pristiglima ravno iz New Yorka čini da opisuje upravo ono što vidimo sada.

Vozimo se polako i svako malo stajemo u kolonama. Šarenilo na cesti teško je opisati, od superluksuznih toyota landcruisera koje izgledaju kao blindirana vozila za prijevoz novca i žarko obojenih kombija koji služe kao lokalni javni prijevoz do mršavog Haićanina koji gura drvena kola veličine prikolice za prijevoz automobila. Svi na istom putu i guraju se za mjesto na nedefiniranom broju trakova u bilo kojem smjeru. Sandra komentira da su gužve na cestama danas manje jer u cijeloj zemlji nema benzina već tjedan dana. Ona je ipak uspjela nabaviti malo, od švercera, naravno, po skupljoj cijeni.

Na putu prolazimo uz Route Neff, cestu poznatu po otmicama, Cite de Soleil, jedan od najvećih slumova na svijetu u kojemu živi oko pola milijuna ljudi te bezbrojna naselja bijelih šatora iz humanitarne pomoći pristigle nakon potresa. Prošlo je više od tri godine, ali stotine tisuća Haićana i dalje živi u šatorima, bez struje, bez vode. Šanse da će doći do bilo kakvog “čvrstog” doma minimalne su. Nezaposlenih je na Haitiju 75% i otprilike isto toliko stanovnika živi na rubu gladi.

Lokoti na željeznim rešetkama

– Vidjet ćete kakvo je voće ovdje, avokado, mango, sve je golemo i sočno. No najveći dio Haićana to si ne može priuštiti – govori nam Sandra dok polako vozimo uz ulične štandove praćeni pogledima. Uvjetno rečeno štandove, to nije pravilno naslagano voće jakih boja kao na našim tržnicama, nego nekoliko plodova razbacanih po deki na prašnjavoj cesti.

Već smo blizu sirotištu kada s lijeve strane vidimo najgori prizor dosad: izrešetani automobil srušio je velik dio zida pred nekom zgradom i ostao napola zatrpan pod ostacima. Po rupama od metaka očito je da nije riječ o običnoj prometnoj nesreći, a Sandra nam neuobičajeno mirno objašnjava da je to policijska postaja i kako auto ondje stoji već neko vrijeme.

– Prije dva tjedna u našem je kvartu ubijeno sedam policajaca – dodaje dok skrećemo na makadamsku cestu koja vodi prema sirotištu. Na Haitiju su sve pokrajnje ulice makadamske, asfaltirane su samo glavne, i to većinom one koje su sagradili američki marinci za vrijeme dva desetljeća duge okupacije Haitija, od 1915. do 1934.

Gledamo visoke zidove od betonskih blokova s obje strane puta. Nemoguće je odrediti što je iza njih: privatne kuće, državne ustanove, škole, kolibe ili vile. Zidovi su namjerno jednaki da bi se teže doznalo gdje je tko, visoki su i dodatno opasani bodljikavom žicom ili razbijenim grlićima boca kako bi odvratili napadače amatere. A iza jednog takvog zida s dvoja crvena vrata smjestilo se sirotište “Kardinal Alojzije Stepinac”. Ime mu je odabrao njegov osnivač, pater Giordano Belanich, hrvatski svećenik rođen na otoku Iloviku, ali odrastao u Americi. Kada je počeo rat u Hrvatskoj 1991., pater Gio osnovao je Croatian Relief Services, humanitarnu organizaciju koja je pomagala ratom pogođenim građanima. U Hrvatsku je slao novac, hranu, lijekove, odjeću, medicinska pomagala... Nakon rata nastavio je s humanitarnim radom u regiji i svijetu, a 2009. u glavnom gradu Haitija Port-au-Princeu osnovao je sirotište i nazvao ga po hrvatskom blaženiku. Nekoliko mjeseci nakon toga veliki potres dao mu je za to još više razloga.

Sirotište trenutačno udomljava 47 djece, od kojih je najmlađem dječaku Widsonu 20 mjeseci, a najstarijoj djevojčici Maelle 15 godina. Osim krova nad glavom, djeca imaju čistu i sigurnu vodu, pet obroka dnevno, medicinsku pomoć i sigurnost te školovanje. Na Haitiju postoji više desetaka, a možda i stotina tisuća djece koja su prepuštena sama sebi, bez roditelja, obrazovanja i sigurnosti doma. Dio je ostao bez obitelji u potresu, no još ih je više stradalo od siromaštva. Roditelji se ne mogu brinuti o njima, ne zarađuju ništa ili nedovoljno da ih prehrane, a kamoli liječe ili obrazuju. Stoga se često odlučuju ostaviti ih u sirotištu. Prva je reakcija na to misao da im nedostaje ljudskosti, no nakon malo vremena provedenoga ondje može se zaključiti da je riječ o strašnoj odluci vođenoj roditeljskom ljubavi.

Susret s djecom u sirotištu bio je prvi trenutak u kojemu se osjeća da je sve normalno. Kao da smo ušli u bilo koji vrtić u Zagrebu, dvojica došljaka s fotoaparatima bila su atrakcija i svi su se gurali pred objektive. Nasmijani, zaigrani, puni povjerenja i bez straha, prilazili su nam, vikali da privuku pozornost i uz glasan smijeh imitirali sve što smo izgovorili na hrvatskom. Isto veselje i smijeh ponavljali su se svaki dan pa nam je postao ritual da ih dođemo pozdraviti i ujutro i prije spavanja te dobijemo svoju dozu radosti.

Sandra nam je prije spavanja pokazala kako se zaključavaju vrata i koliko lokota ide na koju od željeznih rešetki postavljenih na svaki ulaz te nas je upozorila da, ako išta čujemo, nikako ne palimo svjetlo.

– Tako znaju gdje ste – objašnjava i dodaje kako su ih prije godinu dana opljačkali naoružani razbojnici. Nisu ulazili u zgrade, ali su s krova skinuli solarne kolektore koji pokreću pročistač za pitku vodu. Tada su uveli naoružane čuvare, koji su nas pratili u obilasku grada.

Htjeli smo snimiti potresom razrušenu katedralu i predsjedničku palaču, život na ulici, promet, djecu u školskim uniformama, prodavače vode po križanjima, šarene kombije prekrcane putnicima... Sve što će pokazati kakav je život Haitija. No stati na ulici i snimati ljude opasno je jer su ozbiljna razbojstva česta, ali i emotivno veoma teško. Kada god prema nekome usmjerite kameru, većinom dobijete dvije reakcije – ili skrivanje lica i okretanje u drugom smjeru ili otvoreno neprijateljstvo i povike.

– Ne možeš im zamjeriti, u zadnje dvije godine bile su ovdje tisuće novinara, snimatelja, fotografa. Svi su ih snimali kada im je bilo najteže, obećali da će to pokazati svijetu i pomoći im. I što se promijenilo? Ništa. Novinari su prodali svoje priče, a Haićani su jednako siromašni i ostavljeni – objašnjava Sandra dok se vozimo kroz stari park, prvi imalo zelen dio grada koji smo vidjeli. Možemo zamisliti da je ovdje nekad bio centar i da su ljudi uživali u onome što nazivamo gradskim životom. Vode nas do spomenika haićanskom ustanku. Statua roba koji je slomio okove, kleči na jednom koljenu i visoko zabacivši glavu, zatrubio je na veliku morsku školjku, poziv na ustanak. Scena je iz razdoblja haićanskog ustanka, od 1791. do 1804. godine, u kojemu su pobunjeni robovi zbacili francuske kolonizatore i proglasili nezavisnost. Bila je to prva robovska država na svijetu i druga nezavisna zemlja Sjeverne Amerike nakon SAD-a.

Zapad im nije oprostio

Haićani su ponosni na svoju slobodu i nezavisnost koje su platili stravično skupo. Iako su porazili Napoleona 1804., 20 godina poslije Francuzi su poslali veću vojsku i primorali Haiti da im isplati goleme odštete za izgubljenu dobit kolonije. Reparacije su uništile ionako slabu ekonomiju i doprinijele da u iduća dva stoljeća Haiti ostane jedno od najsiromašnijih i najnestabilnijih područja svijeta. Tijekom ustanka, bivši robovi dovezeni iz Afrike krvavo su se osvetili robovlasnicima za godine zlostavljanja i pobili su većinu kolonizatora, i bijele i crne. Dok se vozite razrušenim ulicama Port-au-Princa, na kojima vas stalno i stalno iznova šokira siromaštvo i težak život, više se puta morate zapitati je li moguće da im Zapad taj zločin nikada nije zaboravio.

– Pitaju me često zašto ne volontiraš u Hrvatskoj, i ondje ima sirotinje. Ali nema ovakve – kaže Sandra. Nakon svega što smo vidjeli, vjerujemo joj.

>>Mališane iz sirotišta na Haitiju razveselili hrvatski policajci

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije